JooMix - Joomla templates CMS Joomla Help

Banner


 

Pišem tekst, pisci, publicisti neka oproste, posljednje je bilo dijaloški za dramu Slavuj- dramsko muzičku formu za Kseniju Cicvarić. Predstavu smo igrali 24. Februara u Sali KIC-a Budo Tomović. Već je korona virus dolazio odnekud, sala je u tri dana primila oko 1000 ljudi, odjekivala je pjesmama Zapjevala bulbul ptica.. i , gle čuda, jednom rečenicom koju je Kaća izgovarala “ne mogu da dišem”. Tek jutros čujem ovu rečenicu. U međuvremenu je “ne mogu da dišem” postao simbol za represiju.

Utočište, gnijezdo, kako god , kuća u kojoj pišem , dom, ostani doma, upravo je tako u našim glavama, nekoliko mjesci bila jedina sigurnost, virus je donio pojmove “socijalna distanca”, NKT, TV je ponovo postala kutija u koju buljimo ili samo slušamo u intervalima informacie o broju zaraženih, prvo blizu, Italija, Italija, Italija, Hrvatska, Srbija, redome, EU sa granicama, svaka zemlja je u EU ponovo dobila svoje ime i sve zemlje su ponovo dobile granice, vize, vizni režim auti, kretanje aut, zatvaranje, autut, saopštenja o merama koje se preduzimaju postaju zakon i zakon ne smije da se krši. Tumačenje zakona je postalo važno za svakog laika. Lična Sloboda, aut, kontakti sa najbližima, lica se udaljavaju ili preko zoom aplikacije, iznenada, negdje, ulaze u dom iz daleka, lica koja nisu bila dostupna, postaju bliža oku nego dragi koji su nekoliko blokova dalje, ili nekoliko gradova, granica. Konačno, strah od smrti koja dolazi bez najave, bez imena, bez prisustva najbližih, elementarni strah od smrti u samoći, u komi sa respiratorom na licu, strah od gušenja. Zastave EU skidaju u Italiji i podižu Kineske, SAD ima Trampa koji liječi, beskućnike bez osiguranja i ogromne kolektivne grobnice u metropolama.

Književnost, Dramska literatura, film, sve ovo odavno “obrađuju”, svaka od antiutopija svijeta je postala baština civilizacija i mi, koji se bavimo stvaralaštvom, osjećamo promjene, kao na koži svoga tijela, vidljive u tumačenju politika koje nadiru u državama, do u domove, kada čovjek gubi sva prava, jer je to obaveza i uslov za očuvanje zdravlja. Budi se nada kao refleks, vrijednosti se mijenjaju kao mjera postojećih dobrih suodnosa, osnovna, nema ni boje kože, ni religije, osim u tim strašnim ustupcima, kako se pomoliti zajedno. Prazan trg Vatikana na Uskrs.

Usred dnevnih saopštenja zaraženi, oboljeli, na respiratoru i broj! Navikli se na broj, a ne imena – umrlih, kakafonija glasova: ovo je vrijeme kada mogu da čitam, mogu da pišem, mogu da razmišljam, mogu da napravim ručak, mogu da se posvetim djeci, mogu da spremim kuću, mogu da… mogu samo djelić svega jer bez ljudi, bez drugih, ne mogu ništa i to pogotovo onih koji: nemaju ništa, da jedu, da spavaju, ne gledaju u zidove svojih domova, neke šatore ili skloništa. Društvene mreže, mjere su poligon – za brigu, za diktate, upozorenja, prijekore, lične ispovjesti. Statistika grli svakoga ponaosob I čas je brojka zdrav- bolestan u odnosu na broj stanovnika ( tu se građanin opet pomalja), čas je sumnjivac u karantinu I potencijalna opasnost. Da, ćite koji imaju plate, ćute koji nemaju ništa.Politike objavljuj pomoć – u eurima, dinarima, kunama, milionima nečega što će doći kao sitnina na račune. Pokriti dugove. Istovremeno, kome računi kipe, ne mogu potrošiti, uložiti, nastaviti obrt. Zajedno smo u problem koji će se dugo rješavati, teško razriješiti.

Izvan domova pusta priroda i ulice. Tišina se čuje, cvrkut, životinje nadiru, trava i biljke, drveta normalno cvjetaju, vidljivi su ciklusi koje sve više uzmeš kao termine obaveza i planova. Ionako proljeća, ljeta, jesen i zima više nisu godišnja doba, a kiše i sunce samo su u funkciji prepreke obavezama i uzgoju pod otvorenim nebom.

Prazne sale pozorišta, koncertne dvorane, biblioteke, prezne sale za konferencije, naučne skupove…masa po m2 praznine, tišine, bezglasja.

Nakon je i to brzo uslijedilo prakticiranje priprema za izbore, evo nas usred kampanja, polititika, ubrzavanja događaja. Nadoknaditi i sabiti događaj i strah.

Zaboravićemo ljekare koji nisu spavali ni djecu vidjeli, humanost koja je kao vazduh. I dalje stižu izvještaji… svakodnevno. Vijesti su pune najava izbornih kampanja i tumačenja politika partija. Sve to ima smisla, demokratija obezbijedi sve alatke za sopstvenu slatkoriječivost.

U jednom času, snimak koji dolazi iz Amerike, policajac koji guši crnog čovjeka kao udar bomba – vidliva razlika, opasnost, boja kože. Sve ostaje isto, o tome pišemo i govorimo.
Kako da “ne mogu da dišem”, pa opet punim plućima udah – Pjevam, što imam pričat. Ili, što da ne?

Varja Đ.